Kada je na istočnoj strani Sarajeva u srednjem vijeku podignuta kamena utvrda Bijela tabija, ispod nje je niklo podgrađe zvano Vratnik sa svojih 11 mahala. Sve one su, prema datumima gradnje džamija u njima, već bile formirane tokom 16. vijeka.

Pisani dokumenti pokazuju da je Bijelu džamiju na Vratniku podigao, između 1536. i 1545. godine Gazi Husrev-begov divan katib, dvorski pisat, hadži-Hajdar efendija.

Prenosi se kako je divan katib stanovao u Sarač Alijinoj mahali (Vrbanjuša) a, pošto se obogatio, sagradio je džamiju i mekteb. Godine 1545. umro je na povratku iz Mekke i sahranjen je u posebnom turbetu koje se nalazi u haremu džamije.

Džamiju su prozvali Bijelom džamijom po tome što je bila tako lijepo krečom obojena, da je nije bilo bjelje u čitavom starom Sarajevu.

Nije poznato koliko je Hajdar efendija uvakufio sredstava za izdržavanje svojih zadužbina, ali je poznata jedna njegova naredba: da se svaki dan u džamiji uči po šest džuzova (dijelova) Kur'ana.

Godine 1697. kao imam ove džamije pominje se izvjesni Ahmed, a mujezini su bili izvjesni Mustafa i Ismail. Mula Mustafa Bašeskija pominje nekog ćoravog Osmana, koji je četrdeset godina učio ezanna bijeloj munari.

Godine 1874. uz džamiju je sagrađena sahat-kula od drveta. U njoj je bio smješten stari sat Gazi Husrev-begove sahat-kule i pošto se pri jačem vjetru ljuljala, stanovnici okolnih mahala su je porušili zbog straha da se sama ne sruši i ne povrijedi nekoga.

U haremu Bijele džamije nalazio se i ženski mekteb o kojem nema nikakvih podataka sve do 1697. godine. Prije te godine u ovoj džamiji bio je mualim Hasan Sufi. S obzirom na to da su sredstva za održavanje mekteba bila potrošena, zatraženo je od Carigrada da se obezbijede sredstva iz kojih bi se dio ustupio za platu mualima.

Polovinom XIX vijeka mualima mekteba je bila Hafiz Hamša, kći Mula Abdije Karalića, koja je učila djecu sve do 1274. po H. (1858) godine. Na njeno mjesto došao jedžamijski imam Mula Hasan Prozorac, koji je umro 1869. godine. Njega je naslijedio Hadži Hafiz Mustafa Luledžija. Godine 1878. ovaj mekteb je zatvoren.

Prema konceptu prostorne organizacije, džamija Divan katiba Hajdara – Bijela džamija u Sarajevu pripada jednoprostornim džamijama sa spoljnim drvenim sofama, četvorovodnim krovom i kamenom munarom. U BiH ovaj tip džamija gradi se neprekidno od sredine XV vijeka.

Drvene sofe džamije predstavljaju njen najreprezentativniji dio. Upotreba drveta zbog konstruktivnih razloga (potreba da se savlada  veliki raspon) dala je ovom dijelu objekta poseban arhitektonski izraz.

Uz harem Bijele džamije, sa njene jugoistočne strane, u Džininoj ulici izgrađena je 1815. godine česma sa kamenim koritom. Ovo je bila jedina česma sa desne strane Miljacke do koje je voda išla ‘uz ulicu’ i na kojoj je na posebnoj tabli uklesan natpis sa stihovima na turskom jeziku. Natpis se odnosi na obnovu česme.

Pretpostavlja se da je osnivač džamije Divan katib Hajdar još 1545. godine na ovom mjestu podigao česmu koja je ovom prilikom zamijenjena.

“Drugi dobrotvor, Hatidža hanuma, kći

hadži Mahmutova,

Obnovila je česmu i dovela čistu vodu, pa

Time oživjela ljude,

Neka joj (dobrotvorki) Bog olakša ulazak u

Visoki raj Firdevs”, stoji u natpisu. 

Ovaj spomenik jedan je od 101. nacionalnog spomenika koji se nalazi na području Sarajeva. Priče o tim spomenicima dio su projekta “101. medijska priča o nacionalnim spomenicima u Sarajevu” kojeg provodi Udruženje “Bosanski stećak” s ciljem promocije kulturno-historijskog nasljeđa Bosne i Hercegovine.

Projekat podržava:

Pripremila: Amina Zornić/ BNN.BA